The Art of Dreaming

Banksy- CannotBelieve_London_600.jpgZvuk predenja Singerice lijepo je išao uz pucketanje svijeća – u sjećanju, restrikcija je uvijek sa naše strane Morače. Majka u dnevnoj sobi opet šije neku suknju od otkačenog materijala, koji je možda planiran za zavjese, ili je čak rolna Ateksove lude tapete s početka ’80-tih. Predenje Singerice dobro ide i uz zvuke Animalsa i Pink Floyda sa Grundig kasetofona na baterije. ‘Kuća izlazećeg sunca’ premotava se još jedan put, pa još jedan.

Svo to vrijeme, u svojoj sobi, ja suzama natapam jastuke. Svi su ukućani znali za suze, niko nije pitao za razloge, a da su i pitali, ja im razloge ne bih mogla definisati. Znam da sam imala velike planove i snove, u tim godinama, kada još uvijek vjerujemo da smo djeca sreće, i da tu sreću treba samo povremeno, poput reflektora, prema sebi okrenuti, i – rođena je nova diva.

Pa zašto onda tolike suze?

I prije nego što se hormoni počnu meškoljiti po tijelu, u nama postoje slutnje. Sjećanja koja i jesu i nisu naša. Zbog njih čak i djeca na pragu ulaska u svijet zbrkanih emocija mogu razumjeti kako lako ‘kuća izlazećeg sunca uništi dušu sirotog mladog momka’, ili zašto je ‘kockar zadovoljan samo kada je pijan’.

U polumraku svoje sobe u Lenjinovom bulevaru, snažno sam osjećala baš sve što su osjećali velikani umjetnosti, pa još stranci.

Ipak, mislim da su suze više tekle zbog drugačije slutnje: da sam predaleko od tog svijeta, da su mi, ukoliko mnogo toga ne žrtvujem, nedostižna oruđa realizacije pretakanja osjećaja u remek-djela; oruđa poput lokacije, jezika, tržišta, šansi, ulaganja, ili sebičnih poriva. Rijetkima od nas, iz ove malene zemlje, ništa se nije činilo nedostižnim. Takvi su već od rane mladosti bili očito različiti od ostalih. Sve su podredili svojim planovima i snovima. Od početka su išli protiv glavne struje tadašnjeg vaspitanja koja nas je svakodnevno, iako gotovo neprimjetno, podsjećala da je vulgarno isticati želju za individualnim uspjehom. (Sada je, na zapadu, ta premisa trendi, što samo znači da će za nekoliko generacija tako relaksiran ego zaista postojati, čak i uz svijest o ličnim talentima.)

*

Neočekivano, u sred epidemeje sivila, u Londonu osvanu sunčano jutro. To ne može potrajati. Zato grabim prema Piccadillyju dok se jutro ne ukisjeli. Sunce najbolje pristaje Mayfairu.

I, naravno: čak i na Myafairu, gdje slavuj pjeva i u sred zime, i gdje skitnja ne mora uključivati kupovinu hrane, u rukama mi se ubrzo stvoriše dvije ružne plastične kese – moj zaštitni znak, kako tvrde ukućani.

Prolazeći pored aukcijske kuće Sotheby’s, vidim da slučajni prolaznici – ‘civili’, kako nas jednom okarakterisa neka od selebritija – bez snebivanja ulaze unutra, i ne bivaju istjerivani. Well. Usudiću se da uđem i ja, mogu se uvijek izvaditi na naglasak. ‘Sorry. Tourist.’

Zaposlenici Sotheby’s-a smiješe mi se, štoviše, pokazuju put kojim treba ići, uz stepenište pored ogromnih fotografija sa likovima Basquiata, Rothka, Richtera, Bacona, pa lijevo. Velika aukcija remek-djela savremene umjetnosti samo što nije počela. Ulazim bez aktivacije alarma. Nikada se ne zna; ja, sa pletenom kapom, u starom kaputu i sa plastičnim kesama iz Waitrose-a u rukama, možda sam kakva ekscentrična finska milijarderka. Uzimam ilustrovani vodič kroz aukciju i ne usuđujem se sjesti, mada još uvijek ima slobodnih stolica. Očekujem da me svakog trena neko kucne po ramenu i zamoli za ‘legitimaciju’. Ausweis.

Nisam znala da se na bilo koju aukciju može tek tako ušetati i biti dijelom života (ili, života-nakon-smrti) umjetnika zbog kojih sam još kao dijete plakala u sobi. Zašto mi to niko nije rekao? U Londonu su, i prije sam to primijetila, ljudi škrti u dijeljenju informacija korisnih za novajlije. Ovdje, gdje svaka je ‘privatna škola’ mnogo skupa, sve sam učila na sopstvenim primjerima i greškama.

Prije početka aukcije skenirala sam lica posjetilaca. Lijepo sređen svijet, ozbiljnih godina, izgrađenog stila. Mnogo se njih međusobno pozdravlja. Najviše je Francuza. Na desnoj strani prema izložbenom prostoru, dugački pult sa telefonima i prodajnim osobljem sa po nekoliko slušalica u rukama. Mnogo je eksponata prodato preko telefona. Arapi, zaključila sam, Arapi kupuju preko telefona, čak i ako su u Londonu. Među ‘mojom’ publikom nije ih bilo.

Da, odmah se srodih sa publikom. I sjedoh, sa srećom, i sa kesama. Povjerovah da zaista jessam ekscentrična finska bogatašica. A što ne bih bila, makar na jedan dan? Samo da ne napravim nesmotren pokret rukom. Bolje da ne ispuštam svoje kese.

Stariji čovjek pored mene neprestano je nešto pisao po vodiču za aukciju, ostavljajući pored gotovo svake fotografije, šifrirane, nečitljive tragove svojim Mont Blanc nalivperom.

Na red dođe eksponat broj 166 (Cesar 1921-1998, Personnage, procjena od 8-12000 funti). Do tada sam se već osjećala poput iskusne posjetiteljke aukcija. Čovjek pored mene diže ruku na deset hiljada funti. Neko drugi odmah ga preteče sa jedanaest hiljada. Čovjek pored mene ponovo je reagovao na dvadeset hiljada funti. Opet ga je neko pretekao sa dvadeset jednom. Čovjek do mene više se nije javljao, a Cesarova Personnage, neupadljiva, mršava statuica od pola metra visine, prodata je za 24000 funti, duplo premašivši procjenu. Previše.

‘Too much,’ prošaputah svome razočaranom susjedu, koji mi se uljudno osmijehnu i opet nešto zapisa u svoj vodič. (Možda: ‘Čudna žena pored mene došapnula da je Cesar precijenjen.’)

Odlučih da među umjetninama pronađem svoga favorita. Kada bih stvarno bila ekscentrična finska milijarderka, za šta bih se borila? Definitivno, eksponat broj 218: Banksy, b. 1974, Think Thank, grafit procijenjen na 120-180000 funti.

Finska milijarderka u meni ima dobar nos. Banksy je bio pobjednik ove aukcije. Prodat je nekome preko telefona, za skoro četiri stotine hiljada funti! Predpostavljam nekom naftnom monarhu. Ili, nekom reformatoru koji se napušio moći i ne može ga više niko sa te droge skinuti. Naš Banksy, misteriozni buntovnik, angažovan, opasan, direktan, pun prezira prema marketingu i konzumerizmu, dvostruko premašio već visoku procjenu za samo jednu od varijatni svoga grafita Think Tank.

Je li to dobra ili loša vijest?

Najvrijednije djelo nosilo je dobru poruku, kao i sva Banksijeva djela. Otišlo je u neki prebogati dom, kao i sva Banksijeva djela. Banksy nikada neće otići u neki podgorički sobičak, gdje bi se savršeno uklopio. Ni-ka-da.

Počeše da se nižu savremeni umjetnici rođeni deset godina poslije mene. Vrijeme da se napusti aukcija. Osim toga, finska bogatašica (u meni) svoju djecu iz škole uživa lično da pokupi, ne šalje neku od dadilja. To joj je gušt, njeno malo finsko ludilo.Image

Oda Ružnoći Gradova

Neki putnik-bloger koji je sebi nadjenuo nadimak Kornjača ogovarao je Podgoricu u svom avgustovskom javljanju iz mog rodnog grada. Dok sam čitala njegove posprdno-ljutite utiske, istovremeno sam ga prezirala i znala da je u pravu. Kako se to Kornjača dofurao u Podgoricu baš 2. avgusta? Nije mogao naći gori datum. Pa naravno da će mu tada ona ličiti na poslednju stanicu pakla, grad bez ljudi, sa smećem prosutim iz kontejnera po užeglom asfaltu i sprženoj travi. Kao da je, ne-daj-Bože, kuga na brzinu prošla gradom, prije Kornjače.

Kornjača piše da ‘Neki gradovi svoju ružnoću i bijedu dobro nose.’ Pretpostavljam da gradovi koji svoju ružnoću i bijedu dobro nose postaju kult-mjesta, poput vječitih buntovnika što, balansirajući na rubu smrti, postaju kult-ličnosti. Ne i Podgorica. ‘Ona je samo ružna, i prazna,’ nastavlja Kornjača, ‘bez urbanog-edgy faktora.’

Priznao je da mu se utisak popravio kad je pala noć i ljudi su izmilili na ulice.

Nije me to utješilo.

Rodila sam se u Titogradu. Niko me nije pitao je li mi, baš u tom trenu, uopšte bilo do dolaska na ovaj svijet; niti imam li posebnih želja u vezi mjesta rođenja. Srećom, dobila sam neobične roditelje. Ostale okolnosti mogu se svrstati u prilično tužnu kategoriju pod nazivom ‘Moglo je i gore’. Da, moja će najranija sjećanja, strahovi i stope zauvijek biti vezani za taj grad i njegove čarobno ružne kutove.

Obilasci spomenika s dedom, na primjer, uz privatne lekcije iz istorije koje se on odlično sjećao, jer bio je njen aktivni učesnik: dok deda priča o bombardovanju, italijanskom zatvoru pored rijeke i pećinama oko Mareze, ja gledam u njegov, kao tek kupljen, uredno sklopljen crni kišobran i pitam se, uvijek to isto pitanje, zašto deda stalno nosi kišobran a kiša nikada ne pada u mom rodnom gradu? Zatim, tetka-Spasina roza popara koja je izluđivala moju baku Draginju, jer uopšte nije bila roza. Bila je to obična, bež popara, koju sam ja za baba-Draginju ‘obojila’ u rozo iz prostog razloga što sam tetka-Spasinu poparu rado jela, a baba-Draginjinu ne. Zato sam jela baba-Draginjin ‘hlebni kolač’, štogod da je bio – nikada to nisam otkrila.

Mnoge sam avguste i ja provela u Podgorici. Podgorički avgustovski dani najsporiji su dani na svijetu. Životarenje u rerni koju je neko zaboravio isključiti. Vazduh nepomičan, sunce peče bez plavetnila, praznina leluja pred očima. Pokretni ventilatori guraju se iz sobe u sobu. Dugo sjeckanje luka, paradajza i paprika, uz muziku Donne Summer, pa zar i ona mora biti Summer? Jedenje salate i sira; odlazak do Lješkopolja po još voća i povrća, i mladog sira koji nam baba-Jelena donosi u gazi; čupkanje suvih zrna grožđa, zaranjanje zuba u kokot šipka, u raspuklu smokvu s hrapavom korom; borba protiv zeleno-crnih glasnih i opakih muva, buljenje u sliku duhova koji mašu iza poluotvorenih vrata dok svi hrču, oboreni sijestom, osim mene i dede koji šeta od kuće do kapije, njišući i dalje kišobranom uz kuk, i ja napokon razumijem da kišobran je bio njegova mirnodopska puška, jer mir neće dugo trajati, znao je to. Ja ne mogu zaspati jer sam zaljubljena – nesrećno zaljubljena: osoba za kojom čeznem nije u rerni od grada, naravno, a ni Mira nije tu, na Cetinje ti je, kaže mi njena majka, a posle će kod Marine u Budvu – i pisala bih tužne pjesme o tome, ali vrelina me parališe, muve me grizu, sva vrata škripe od namjerno izazvane promaje. Uskim putem uz čvornovatu lozu biciklom se odvezem do Liske, gdje sjedim pod košćelom, dok Liska po granama drveta slaže vješalice s tek opranim košuljama njenog oca. Uveče se vratimo u prazni Titograd; nedostaje mi škola, graja, fizičko, miris trikoa, košarkaški treninzi s dječacima iz ‘Maksim Gorki’ zbog kojih se sramim svoje mršavosti, škripa krede po tabli, neiscijeđeni sunđer kojim se ponekad gađamo po učionici, lupanje dnevnikom po katedri, ‘Kadinjača! Kadinjača!’, i ostali recitali čije sam stihove zaboravljala pred roditeljski, plesne grupe u suknjicama od krep-papira, čak i Šuto koji me sačekivao ispred škole i plašio dok mu jednog dana nisam razbila zube daskom pokupljenom s ceste, i onda trčala sve od ‘Sutjeske’ do Lordovke – ali se Šuto više nikada nigdje nije pojavio. Zato – kradem tati HB cigarete, uzimam kutiju šibica, i odlazim do dvorišta ‘Sutjeske’, preskačem nisku ogradu, napravim krug oko škole koja mi se do skora činila tako velikom i novom, i sjednem na stepenik ispred malog betonskog platoa pod prozorom učionice za engleski Radojke Dapčević, gdje sam uvijek bila najsrećnija. Tamo prilično dugo plačem i pušim, uvijek se nađe neki valjan razlog za to, sve dok me ne zaboli glava. Kući me sačeka otac, pogleda me sa smješkom prepoznavanja emocije u očima, kao da se izvinjava što mi nije mogao ponuditi bolje mjesto rođenja. Naravno da je znao da mu kradem cigarete, shvatila sam to kada mi je, mnogo godina kasnije, par sati prije nego što će umrijeti od infarkta, rekao: ‘Ne moraš se kriti, znam da pušiš’. On sam je, najčešće u avgustu, pričao da bi se rado odselio na Novi Zeland; avgust je bio i kada me pratio na put u Kaliforniju, imala sam 17 godina, i rekao mi da će me Amerikanci sigurno pitati o komunizmu, da treba da im objasnim da, ako je komunizam krompir, a kapitalizam jabuka, onda mi u Jugoslaviji imamo neki kalem između krompira i jabuke – neku krombiku. ‘Potapple’, rekla sam. ‘Potapple, na engleskom.’ ‘E, bravo,’ rekao je.

Kornjača-bloger putuje po svijetu, svuda se kratko zadržava, svoje utiske izliva po mreži, a da nije obišao ničija sjećanja. Nezanimljiva mi je ta misija. Jer, ima gradova, kao što je Podgorica, koji se mogu voljeti samo zbog uspomena. Svi znamo egzotična ograničenja koja postavljaju male sredine (‘egzotična’ za one koji ludilo provincije znaju pretvoriti u umjetnost). Neke male sredine ipak mogu oduševiti svojim geografskim položajem: na moru su, ili na moćnoj planini, svježeg zraka, u podnožju sniježnih padina. Podgorica nije ništa od toga. Od nje će nekog blogera u prolazu više zainteresovati Pržno ili Plužine – naročito u avgustu. Cetinje ima impresivnu količinu istorije po metru kvadratnom; Nikšić – dugu listu velikana koji su iz njega lako pobjegli, ne osvrćući se. Sjever Crne Gore ima eko-potencijal, prekrasna izletišta, i dovoljno surovosti za snove o bjekstvu. Iz Podgorice je, uprkos njenoj ne-urbanoj, ne-edgy ružnoći, teško otići; ona nudi topli zagrljaj lijenog utočišta. Ovaj glavni grad zemljice podijeljenog identiteta, u poređenju s ostalim glavnim gradovima u regionu, opet nema ništa posebno da ponudi. Nema beogradsku istoriju avangarde pločnika nekad otvorenog grada, nakon kojega se moglo živjeti samo u Londonu, Parizu ili Njujorku. Nema zagrebački ziher-život, tajanstveni Gvozd, Kaptol i Krvavi most. Nema sarajevsku prepoznatljivu tragiku, inspiraciju za kosmičku suzu iskupljenja. Nema organizaciju Ljubljane, pjesmu i kuhinju Skoplja; čak ni podršku kakvu ima Priština. Da ne idem dalje, ni morem ni kopnom, jer konkurencija postaje sve zahtjevnija. Da, Podgorica se voli zbog sjećanja. Šta Kornjača o tome može znati? Dok ne upoznaš domaće ljude, šta zapravo možeš pisati o nekom gradu? Želiš li ostaviti još jedan zapis u moru opisa Venecije, Dubrovnika, Firence? Ili želiš ispričati priče? Tu je razlika.

Nisam voljela London dok nisam upoznala ljude koji su mi htjeli pričati svoje priče. Do tada, za mene je London bio kazna: odurna klima, ulični brojevi bez logike, naopaki saobraćaj, smrdljiva podzemna, spori autobusi, skupi stanovi osrednjeg ili lošeg kvaliteta, strah od bebisiterki, strah od nepoznatih pedofila (lakše je suočiti se s poznatim pedofilima, aka manijacima), loše verzije engleskog jezika u mojim ušima, sto-i-jedna vrsta kašlja i tjelesnog mirisa u neposrednoj blizini moje jakne koju svi neljubazno guraju jer zauzima mnogo mjesta u gradu natrpanom previše otkrivenim, odbojnim tijelima. I sve ovo još je podnošljivo u dobroj fazi grada, dok se ne zalomi prokleti snijeg, ili štrajk u javnom prijevozu, zbog čega se Londonci pretvaraju u pse iz one kapitalističke fraze o svijetu u kojem ‘pas jede psa.’ Ili Kornjača kornjaču.

Zato, posjetioci-blogeri – ne dirajte mi Podgoricu, ali ni London, ako prethodno niste uronili u živote i priče lokalnog stanovništva. O vašim usputnim destinacijama čitaocima pružite korisne informacije, ili proćaskajte sa zainteresovanima, uz pićence.

Image

London: Kazuo i ja (hrvatski)

O ‘studiranju’ kreativnog pisanja svatko ima svoje mišljenje, i svi su u pravu. Jedna je činjenica ipak nepobitna: samo na takvom studiju mogla sam, u ovom uzburkanom Londonariumu, sresti sebi srodnu vrstu – amfibiju, razred: vodozemci sa čudnim porivom da pišu literarnu fikciju nakon što završe ‘pravi’ posao, onaj za koji ih netko plaća, ali za kojim im srce ne kuca.

Moje amfibije uglavnom pripadaju gradskom krugu koji izbjegava okupljanja izreklamiranih zvijezda. Oni vole samozatajna događanja o kojima se poslije, uz pint-of-pivo, može diskutirati je li vrijedilo. Jesu li dobili zlatni grumen mudrosti da ga strpaju u džep za biti-ili-ne-biti trenutak?

Preko te grupe ugurala sam se na već popunjeni razgovor u Bloomsburyju sa Kazuom Ishigurom, organiziran u okviru susreta sa dobitnicima Man Booker nagrade za književnost.

Kazuo Ishiguro jedan je od onih srećnika čijem su pisanju kritičari već od njegovog prvog romana pristupili dobronamjerno – i te svoje dobre namjere sa zadovoljstvom potvrdili – a čije su knjige prevođene, kupovane i čitane po cijeloj planeti , pa pretvorene u filmove što su punili kino dvorane i pobirali nagrade: ‘Ostaci dana’, recimo; i noviji ‘Nikad me ne ostavljaj’.

Kasnije sam otkrila zašto je on simpatičan i mojim vodozemcima: dok bez ikakve gestikulacije govori o sebi i svojim knjigama, Mr. Ish (sufiks za neodređenost u engleskom jeziku, a.k.a. Ishigurov omiljeni nadimak) ostaje elegantno nenametljiv kao i kada piše. ‘Nevidljivog autora’ prosječna publika može mnogo duže podnijeti. ‘Nevidljivi autor’ svoje slušatelje, baš kao ni svoje čitatelje, ne napada punokrvnom osobnošću – za razliku od Hilary Mantel ili Howarda Jacobsona (da se zadržim na Bookerovcima). Istim je nenapornim, distanciranim tonom Mr. Ish pobrojao i greške u svojim knjigama, dodavši da ipak ništa ne bi mijenjao za neka nova izdanja jer – tako je razmišljao i pisao u to vrijeme. I on je studirao kreativno pisanje, na East Anglia univerzitetu, davno još, kaže, kada se na to gledalo kao na pomodni uvoz, pokušaj imitacije američke ‘Radionice pisaca’ sa univerziteta u Iowi.

Ish my dish,’ komentirala je Harumi, moja rođena Londonka japanskih korijena. ‘Kazuo je prava banana.’

Bacih pogled na njenu čašu sa pićem. ‘Jesi li sigurna da ti je unutra samo tonik?’ upitah.

‘Nije to ništa uvrijedljivo,’ rekla je. ‘I ja sam banana. Oboje smo izvana Orijentalci, to jest žuti, a iznutra ne sasvim bijeli, ali nešto između.’

Ishiguro, rođeni Japanac, i autor jednog od najbritanskijih romana svih vremena (‘Ostaci dana’), Haruminu je opasku potvrdio i u tijeku kratkog razgovora za koji sam se izborila iznenađujući sebe, ali i gosta večeri, količinom odlučnosti kojom se ustrijemih prema iznenada upražnjenoj stolici pored njega.

I dalje pribran, jednostavan poput svog crnog odijela, naizgled nije mario što mu ni knjigu nisam donijela na potpis.

Rođen 1954. u Japanu, Mr. Ish u Englesku je stigao kao petogodišnjak.

‘Otac je majku i mene doveo ovdje, navodno zbog posla. Radio je za Oceanografski zavod. Samo na dvije godine, obećao nam je, koliko bude trajalo ispitivanje voda Sjevernog mora. Onda je produžio na još dvije, pa još dvije . . . Živjeli smo u Guildfordu, nikada potpuno ne uranjajući u engleski mentalitet i način života. Ostali smo promatrači, iako se, kao obitelj, više nismo vratili u Japan. Svo to vrijeme moj otac, oceanograf, nijedanput nije otišao niti blizu oceanu. To mi je uvijek bilo sumnjivo. Često sam ga htio pitati o tom njegovom čudnom poslu oceanografa bez oceana. Ipak, nisam ga pitao.’

Čini se da su baš takvi ljudi, oni koji se u pravi tren ne usude postaviti pravo pitanje, glavni likovi njegova dva najpoznatija romana: Stevens, batler u ‘Ostacima dana’, i Kathy, pripovjedačica-klon u ‘Nikad me ne ostavljaj’.

‘Da, doista, sada kada to čujem, zvuči kao dobro opažanje. Ipak, nije to bila moja namjera. Svaki roman počinjem kreiranjem likova koji mi se na neki način jave: možda sam ih negdje sreo, ili posudio od samoga sebe iz rada na prethodnoj knjizi. Nakon što svakom liku dam biografiju i glas, organiziram svojevrsnu audiciju za naratora. O tome tko dobije glavnu ulogu, ovise stil, put i tema knjige.’

Oko teme nisam htjela nagađati. ‘Postoji li neka velika tema kojom ste zaokupljeni?’ pitala sam, vjerujući da bi, ako postoji, to bila obrada svojevrsne hipnoze zatvorenih društava koja polagano umrtvljuju svoje pripadnike. I opet bih pogriješila. Odgovor je bio mnogo intimniji.

‘Zaokupljen sam težnjom, svojstvenom samo ljudskim bićima, da damo određenu dozu dostojanstva i smisla onome u čemu smo dobri. Ne mora to biti umjetnost. Stevens je bio dobar batler, Kathy dobra njegovateljica. Oboje su bili ponosni na to, pronašli u tome smisao svog postojanja. Zaokupljen sam i individualnom i kolektivnom memorijom; borbom pojedinaca, ali i cijelih država, da kontroliraju sjećanja.’

‘Hoćete li se u nekoj od sljedećih knjiga, barem sjećanjem, vratiti Japanu?’

‘Nisam vam ja nikakav ekspert za Japan,’ rekao je pisac. ‘Moj je japanski jezik u biti neprikladan, zastario, jer to je jezik moje majke iz doba kada žene, na primjer, nisu koristile zamjenicu ‘ja’. Taj se jezik ‘čuje’ ispod mojeg pisanja na engleskom, i zato je možda čitaocima moj stil interesantan, umirujući. A Japan koji poznam tek je sjećanje na rano djetinjstvo, sačuvano u mojim prvim pričama i romanima.’

Kazuo Ishiguro trenutno piše još jedan scenario. ‘Distopijski,’ kratko ga je opisao.

Scenarije piše kao i romane, prateći konfrontacije likova koji su prošli audiciju kod pisca. ‘Ponekad,’ kaže, ‘priča teče tako dobro da je ne prekidam od početka do kraja i to bude moja prva ruka. Onda se još dva ili tri puta vratim na materijal dok sve ne uglačam, ali ako su likovi dobri, radnja se ne mijenja.’

Nakon ‘Najtužnije muzike na svijetu’ i ‘Bijele kontese’, bit će to njegov treći scenario. Bio je pomalo skeptičan hoće li ovaj zaživjeti.

‘U svijetu filma nikada ne možete biti posve sigurni, jer film ovisi o mnogo kreatorskih ega. Scenarija za filmove po mojim romanima ‘Ostaci dana’ i ‘Nikad me ne napuštaj’ na koncu nisam pisao ja, a spomenut sam kao ‘izvršni producent’. Ni dan-danas ne znam što je uopće posao ‘izvršnog producenta’. Uprkos svemu, vjerujem da je budućnost literature u suradnji sa filmom, sa pravljenjem ozbiljnih filmova što je sada trend u Americi. Također,  dovršavam i novi roman. Početkom sljedeće godine bit će u štampi.’

Izrekao je to sa sjajem u očima, tipičnim za obrtnika ponosnog na svoje umijeće da uvijek iznova daje smisao onome u čemu je dobar.

ImageU znak pozdrava, kratko, bez riječi, naklonismo glave.

Ako je on ‘banana’, koja li sam ja metafora: izvana bjelkasta, iznutra po potrebi – ovoga puta žućkasta?

Na pamet mi pada samo – cigareta… Baš i nije nešto.

Audicija za metafore otvorena do daljnjeg.

VAGININI MONOLOZI u Podgorici (Monte ling)

Žene našeg podneblja najljepše su žene svijeta.

Mislim, kada im se otvori poklopac koji označava granicu između površine i dubine;

kada njihova unutrašnja ljepota prokulja van.

Kada bi se ta energija prosula po svijetu, promijenile bismo planetu, ovu umornu planetu, željnu nove-stare energije.

Ponekad je dobro kasnije otkriti neke stvari.

U Londonu su, recimo, Vaginini Monolozi umoran materijal. U Londonu, hej. A kada je u Londonu nešto umorno . . .

Sjela sam u avion na Hitrou, nervoznom, WImageeltschmertz Hitrou, u poslednji čas odlučila da stignem do daleke Crne Gore i odgledam crnogorsku verziju Vagininih Monologa.

I sjedjela sam u prepunom avionu sat vremena, prizemljena. Pilot nas je obavijestio da je neki privatnjak prekršio raspored letova i pobrkao kontrolorima svaki raspored. Pomislila sam da je to Abramovič, ili tako neko, arogantan, koji ne zna kako da postupa sa viškom paruljina, pa isijava obijest. Takvi ljudi vole London. Nije gradurina ništa tome kriva. Vole nju i dobri ljudi. Ali obijesni imaju svoj trenutak slavlja. A gradurina svašta proguta. Ipak, iscrpljuju te obijesti. I ograničavaju nam planove. Pustite nam barem naš red letenja na miru, mislila sam. Zakasniću na predstavu. Moja je zemlja na najbližem vam kontinentu, ali tako je daleko.

Letjela sam do Zagreba, pa onda do Dubrovnika. Onda sam se vozila do Podgorice.

Jug tužno izgleda. Naročito pod kišom. Sve propada. Žao mi je što to moram primijetiti. Ja volim ovaj jug. Ali sablasno izgleda ta nebriga ljudi prema zemlji.

Ipak sam, zahvaljujući vozaču, dobrom, starom podgoričkom materijalu, stigla na početak predstave Vaginini Monolozi u Dodestu. Znala sam da ću uživati. Ako ništa drugo, majka i snaha (vrijeme je da se za ovo ‘snaha’ pronađe neka ‘lakša’ imenica) biće na pozornici. I Maja Bogojević, stara prijateljica koju sto godina nisam vidjela.

Intimna sala Dodesta bila je prepuna. Dvadesetak ljudi ostalo je ispred Doma Omladine. Colin, Fulbrajt stipendista iz SAD, i jedan od organizatora predstave, unosio je dodatne stolice, smiještao posjetioce, izvikujući uputstva malo na engleskom, malo na našem jeziku. Uz njega, predstavu je organizovao American Corner, najviše Lauren i naša divna, mlada Sonja Dragović.

Na pozornicu su izašle 16 učesnica predstave. Znala sam da su tri od njih, ove moje tri ljepotice, amaterke. Za ostale nisam znala. Ali kada su počele govoriti svoje monologe, pomislila sam da su glumice. Nisu ni one. Neke su srednjoškolke, neke studentkinje, neke su profesorice, postdiplomke, umjetnice, novinarke, humanitarke. Neke su iz Podgorice, neke iz Kolašina, Mojkovca, Nikšića, Spuža.

Onda je prokuljala ta nova-stara energija koju i dalje ne znam kako da definišem. To je ona energija koja se još nije umorila od pretjeranih diskusija što je to ona zapravo; pa kada se ne dođe do zaključka, u tim – da li? – srećnijim, kulturama gdje se mnogo diskutuje, onda se toj energiji da pridjev ‘nova’, ili ‘novi’, kao u slučaju ‘novog’ feminizma. Novi feminizam je sasvim u redu, naravno, ali ovaj novo-stari, sa kojega će se tek potpuno skinuti taj poklopac koji odvaja površinu od dubine, još je bolji. Jer se kasnije rodio, na tlu još mokrom od kletvi i jauka.

Žene su naprosto bile sjajne. Među njima ima i nekih koje bi Oskara, Cezara ili Baftu mogle pojesti za doručak, kada bi uspjele spojiti tle mokro od jauka i moćnije tržište.

Našim ženama treba samo malo dati: prostor za okupljanje, misiju, cilj, fokus, ulogu – i one iz sebe izvlače cinizmom još neokaljanu magiju.

To je ljepota naših žena koju imam na umu.

Ali njima se malo daje; i, još tužnije, one malo daju jedne drugima, i sebi. Mislim na slobodu, pravo, duhovnost, podršku.

Zato je bilo prosto čarobno prisustvovati zajedničkom projektu žena u kojemu se one međusobno, sa novom-starom energijom i strašću, podržavaju i nadopunjuju; ne osuđuju se.

Počelo je plesom na podgoričkom trgu. Nastavilo se predstavom u Dodestu.

Molim vas nemojte sada stati s ovom divnom revolucijom. Obećale ste.

Bowie moment (Monte lingo)

‘I, koji je tvoj Bowie momenat?’ pita me Anne L, moja Parižanka u Londonu.

Anne i ja stojimo ispred visokih, duplihImage, drvenih i zatvorenih vrata Victoria & Albert muzeja, koji u poslednje dvije godine ima najinteresantnije izložbe – one što se svojim postavkama i eksponatima probiju pravo do srca i duše.

Vrata se otvaraju u 10:00, a red za retrospektivu Bowiejeve karijere već je pola kilometra dugačak.

Volim sa mojom Parižankom posjećivati ove masovno popularne izložbe. Ne poznajem mnogo ‘naših’ u Londonu, a ovi koje znam zauzeti su, ili često odsutni iz Londona. Ali moja Parižanka kao da je ‘naša’. Kuži prećutni sporazum da se u svakom redu baš i ne mora poslušno stajati. Kada se vrata otvore, nas dvije ćemo, naravno, prve ući, ni na sekund ne prekidajući ćaskanje i smijeh zbog upitnih pogleda, dignutih obrva ili glasnih uzdaha ostalih posjetilaca, uredno poređanih iza nas.

Volim i što je moja Parižanka često mrzovoljna, što o svemu ima jasno definisano mišljenje (‘naša’ je, kažem vam), i, konačno, što podrazumijeva da ja moram imati svoj Bowie momenat.

I imam ga.

Moj Bowie momenat dogodio se osamdeset-druge godine, u stanu na Bulevaru, gdje sam dobila svoj prvi prostor: svoju prvu – samo moju – sobu. Par godina nakon dobijanja sobe, izborila sam se i za dobijanje malog Philips TV-a u sobi, onoga sa kracima antene u obliku slova V. Možda je TV bio čak i marke Hitachi koja se tada tek probijala; otac je bio lud za novitetima. Uglavnom, jedna od prvih stvari koje sam na tom TV-u odgledala bio je spot za pjesmu ‘Ashes to Ashes’ Davida Bowiea. Zanijemila sam, upijajući tehno-bajku tog spota, dok mi se u stomaku i u grudima dizala oluja spoznaje, sreće i tuge. Mislim da sam u tom trenutku narasla, barem centimetar i po. Wooosh. Uz laganu vrtoglavicu, sjela sam na svoj krevet. Pomislila sam: ‘U ovom svijetu sve se može izraziti, samo treba ostati vjeran sebi.’ Ljudi će te razumjeti. Ne svi ljudi istovremeno, ali barem neki ljudi – povremeno.

To je bio moj Bowie momenat: shvatanje važnosti posjedovanja sopstvenog prostora, izražavanja sopstvenih osjećaja.

*

Jedan od slogana napisanih neonskom farbom po zidovima Victoria & Albert muzeja kaže nam da: David Jones nije David Bowie.

Hvala vam, dragi moji, ali meni to ne morate objašnjavati. David Jones fini je gospodin, rođen 8. januara 1947. Sada vodi miran život u New Yorku, sa svojom prelijepom Iman; David Jones neće doći na retrospektivu Davida Bowiea, a i zašto bi? Zbog tog Bowiea u sebi, David Jones svojedobno je pobjegao u Berlin, na odvikavanje od droge. I dobro je učinio: izliječio je Bowiea, odnosno, uspavao je Ziggyja Stardusta. (Mada, Ziggy nije bio nimalo naivan: već 1972. Ziggy je svom kreatoru Bowieu zaradio više od pola miliona funti!)

Kasnije, zahvaljujući berlinskim godinama, Bowie se izliječio od ovisnosti, stvorio novi alter ego: tankog bijelog vojvodu sa kravatom, u odijelu sa naramenicama; iz sebe je, inspirisan njemačkim ekspresionistima, izbacio odličan album, ‘Heroes’, i odradio svjetsku turneju.

Na izložbi izbrojah ukupno dvije pripadnice mnogo mlađe generacije – mislim na generaciju onih koji će uskoro navršiti dvadeset godina. Njihovi vršnjaci ne znaju mnogo o Bowieu. Za njih, David Bowie nije kralj umjetničkih transformacija. Oni imaju svoju kraljicu transformacija. Ne, ne mislim čak ni na Madonnu. Na žalost, njihova velika transformatorka je – Lady Gaga.

Nema veze. Svako doba ima svoje tabue i neispitane horizonte. Bowiev Major Tom, ranjivi austronaut sa sumnjom u sopstvenu misiju, koji na kraju puta priznaje: ‘Da, Zemlja je plava planeta, i to je sve što vam mogu potvrditi,’ današnjem mladom uhu zaista može zazvučati poput čikice što na samrtnoj postelji razočarano rezimira svoj promašeni život. Savremena armija mladih kao da je svjesno nespremna za trenutke bespomoćnog razočarenja ljudi u sopstvene misije. Kako to da mi nismo nikada bili nespremni za takvo što, ni kada smo bili tek na pragu mladosti?

Meni će Major Tom zauvijek biti sinonim za Davidov duboko nostalgični glas. Oh, Davidov glas! Možda nije u rangu najboljih vokala svih vremena, ali to je glas-instrument, glas-glumac, glas-narator, koji kao da poručuje da sve što živimo već pripada prošlosti, da prošlost je jača od sadašnjosti i budućnosti, htjeli mi to priznati ili ne, ali o njoj je uvijek ljepše pisati, i pjevati (naročito ako imaš taj predivni glas, glaziran slojem prirodne nostalgije).

Možda je taj glas krivac što meni ove savremene ‘transformacije’ izgledaju isforsirano, zvuče bezosjećajno. Iza njih stoje čitave armije asistenata, producenata, menadžera i konsultanata – ali srce kao da se izgubilo. Kada se izgubi srce, gubi se i poruka. Dobro, poruke i ne mora uvijek biti; naročito danas – poruke su postale kratkotrajne, zamjenjive. Ali srce, suština stvari, mora postojati u umjetnosti.

Retrospektivna izložba Davida Bowiea u V&A muzeju savršeno je postavljena: veoma inteligentno, a, opet, iskreno. Međutim, opis postavke izlišan je, jer ne bi mnogo toga dočarao. Jedan ću detalj, meni dobrodošao, ipak podijeliti: ako posjetiocima dosadi šetnja kroz prostorije i memorabilije, mogu se odmarati, koliko god hoće, sjedeći na širokom podijumu sa mekoćom sofe, ispred dva zida pretvorena u džinovske ekrane (8×10 metara, otprilike) sa kojih se non-stop prikazuje dvadesetak pjesama sa Bowiejevog koncerta iz 1983. godine. Koncerta koji je, uzgred da kažem, bio ‘Bowie moment’ moje Parižanke, Anne.

Postavka u V&A muzeju savršena je iz razloga što gađa pravo u centar; naime, izaziva cijelu oluju emocija (opet oluja, kao onda, osamdeset-druge, u mojoj prvoj sobi), ilustrujući Bowiev angažman u borbama, opsesijama i pokretima vremena u kojima je stvarao. Bowie nije samo veoma dugo prisutan u umjetnosti; on je veoma dugo i aktivno – komentatorski, vampirski, buntovno ili trendseterski – prisutan u umjetnosti. Zar može biti drugačije? Zar dugovječnost nije opravdana samo onda kada je aktivna?

Dodir sa temama trenutka Bowie nije izgubio ni danas, kada se, glasom iznad svakog zaborava, u songu, svedenom i nenametljivom poput japanske bonsai bašte, pita: ‘Gdje smo sada?’, nakon svih tih supstanci, eksperimenata, ratova, lutanja, ljubavi – gdje smo sada? Opet samo u nečijem sjećanju, ako smo i te sreće. Ili, još i više je Bowie narator trenutka u pjesmi ‘The Stars (Are Out Tonight)’ – muzički manje prijemčivoj jednom eskapističkom uhu  – ali sa veoma trendy pričom – gdje se sredovječni bračni par ‘normalnih, običnih’ ljudi pokušava sakriti od proždrljivog interesovanja selebritija. Poznati i slavni toliko su se nakotili da je sredovječni bračni par ‘civila’ senzacija koju treba uništiti. Barem iz zavisti.

‘Bowie je karakterni glumac’, uvjerava nas još jedan citat sa zida izložbe. ‘On je, isto kao i nadrealsit Marcel Duchamp, došao do spoznaje da se predstava može izvoditi činom neizvođenja. U ovom svijetu natopljenom slavnim ličnostima, lik koji je napustio pozornicu na njoj, zparavo, zauvijek ostaje.’

Samo ako je u svijetu performansa ostavio dubok trag.

Nezaposlenost, pisanje itd

Image

Sve rjeđe kupujem novine u Londonu. Smeta mi protivrječnost fenomena da su engleske novine otupile, uprkos tome što su pune inteligentnog, elegantnog pisanja. Ali, fali im originalnosti – znak vremena i na Ostrvu. Svako piše o istim stvarima, istim tonom; izgleda mi kao da za sve novine piše isti par kolumnista: Ms Prilično-duhovita i Mr Genije-prorok.

I u ovom je, dakle, vijeku, još na snazi velika macho ambicija: biti novi prorok. Ta je misija, mada nezahvalnija nego ikada, postala svima dostupna. Svi se mogu u njoj oprobati, kao u emisijama tipa ‘Ja imam talenat’.

‘Ja imam proročanstvo!’

Proročanstva su, kao i sve drugo, tu samo ‘u prolazu’. Kada se neko predviđanje ne ispuni, niko ga se, pa ni sam autor-prorok, nakon par mjeseci, više ne sjeća.

Ali, dobro. Novine se, naročito u ovoj ostrvskoj klimi, moraju premazati  sjajnijim slojem, da ne bi ječale samo mučnim, crno-bijelim istinama. No, sjaj postaje sve neuvjerljiviji, poput: UN proglasile svjetski dan sreće.

Really?

Jedna od crno-bijelih istina je da radna mjesta nestaju. (Jednako neprivlačna za objavljivanje jeste i istina da nasilje nad ženama i djecom ne jenjava, ali o tome neki drugi put.)

Ova je istina o nestanku radnih mjesta vjerovatno nekada davno bila predviđena, obrađena, nakićena i zaboravljena; ali, evo, sada nam se događa. Poslovi i zvanja tope se poput prljavog gradskog snijega. Zamjenjuju ih kompjuterski programi, ili – prašnjava praznina. Čini se da je plaćeni posao postao privilegija; čini se da mnoga radna mjesta nikada nisu ni bila potrebna. Sve te istopljene titule i profesije bile su ni iz čega projektovane, skockane u srećnijim (i uvijek kraćim) vremenima, po mjeri čovjeka koji treba platu da bi preživio uz malo dostojanstva. Upravnik sektora uplate-isplate. Upravnica veleprodaje. Koordinatorka društvenih reformi. Menadžer shopping asistenata prvog sprata Harvey Nicholsa. Gone, baby, gone.

Svijet sebi više ne može priuštiti tu laž: da je ljudsko dostojanstvo bitno. Na dostojanstvo se gleda kao na licemjerstvo: glumatanje dok se ne pronađe kupac.

U mom londonskom kvartu prvi je nestao Holistic Henry. Bio je to mali zeleno-bijeli holi-boli prostor, sa visokom, nasmiješenom recepcionerkom kod ulaza i Holističnim Henrijem iza pamučne zavjese, poput glavnog lika teatra sjenki. Čim je otvorio svoju butegu za pomoć naivnima, sebi sam rekla da moja noga tu neće kročiti. Onda su mi Henrija neki ozbiljni ljudi iz kvarta ipak preporučili. Vratne pršljenove nagrizla vlaga – čuj, stara, Henri rješava baš takve probleme. Ma, odličan je. Fizioterapija, masaže sa svih kontinenata, promjena načina života. Bla bla bla.

Prvi dolazak kod bilo koga u Londonu, uvijek su te proklete konsultacije i još jedno učlanjivanje u klub naivnih. Par stotina funti bez pružanja pomoći. Boli me vrat, Henry, my man! Došla sam zbog fizio-masaže, hipnoze, nečega što ubija bol, a ne zbog ćaskanja o sadržaju moga frižidera.

Henri me izgubio i prije nego što me dobio. I ne samo mene. Da je bio manje pohlepan… Da je osobi koja ušeta u njegov zeleno-bijeli svijet odmah pružio pomoć, bez pompe, prazne priče i bespotrebnih pitanja o mliječnim proizvodima – da je rekao: kod mene se ostane sat vremena u toku kojih uradim sve da što brže riješim problem – Henri bi još razmicao svoje bijele zavjese, a mlada bi recepcionerka iz Rige još uvijek imala posao. Ovako: na račun njegove pohlepe proširio se ‘Bunga-Bunga’ – noćni klub bez klubnog reda (tj, mislim da radi i danju). Bunga-Bunga ne krizira.

Predpostavljam da je Holistic Henry sada barmen ili DJ u ‘Bunga-Bunga’ klubu; ukoliko nije odlučio da, grickajući ušteđevinu, napiše knjigu o svojim iskustvima sa naivnim klijentima. Kada bi Holistic Henry takvu knjigu znao dobro sklepati, ja bih je prva kupila.

Meni ne smeta omasovljavanje pisanja. I ja sam dio njega. Svi bi pisali, a sve manje ljudi čita – iako bi, po širini i dostupnosti pisanjem obrađenih tema, ovo trebalo biti zlatno doba čitanja. Izgleda da nikome nije dovoljno biti samo čitalac; ili biti samo majka, umjetnica, frizer, glumica, producent, bankarka. Svi bi da pišu, a pisanje je najneisplativiji zanat od svih navedenih. Zašto je baš pisanje tako omasovilo?

Dr Samuel Johnson tvrdio je da pisanje podrazumijeva osjećaj intelektualne nadmoći onoga koji piše i koga će ostali čitati. Sada svi izgleda imamo taj osjećaj intelektualne nadmoći, ali nema više onih ‘nad’ kojima bi se to moglo osjećati – pa ostaje barem osjećaj intelektualne ‘moći, što je isto okej, mnogo bolje od prašnjave praznine.

Ipak, mislim da teorija Dr Johnsona više ne vrijedi. Mislim da sada svi pišu jer osjećaju da je pisanje sloboda. Pisanje je potpuno individualna sloboda; sloboda sa bojom samo tvoga glasa, i sa mnogo detalja iz samo tvog okruženja, sjećanja ili mašte.

Za pisanje iole dobrog romana i dalje je, smatram, potrebno potrošiti godine i godine koje autora pojedu. Flannery O’Connor, prerano preminula kćer književnosti američkog Juga, podarila nam je, pored svojih literarnih redaka i nezaobarvnih groteski, i upečatljiv opis stanja pisanja romana.

‘Pisanje romana užasno je iskustvo,’ rekla je Flannery, ‘tokom kojega kosa često opadne a zubi istrunu. Uvijek me nerviraju ljudi koji tvrde da je pisanje bijeg iz stvarnosti. Zapravo je to uranjanje u stvarnost i veliki šok za organizam.’

Poneki početnik ostvari svoj san. Ona žena što je napisala ‘Nijanse sive’, recimo. Obogatila se. Uspjeh je to, zar ne? Većina nas gomilu para zarađenih unovčavanjem hobija smatra uspjehom. Nisam čitala tu knjigu. Neko mi je rekao da je glavni junak zgodan, pametan, šarmantan; da ima enormno bogatstvo koje je sam stvorio, i – da ima 27 godina. Glupost.

Prije neki dan u podzemnoj, vidjela sam lijepu, ne premladu, taman, djevojku, sa odličnim stilom u svemu: odijevanju, držanju tijela, osmijehu; ma imala je stila čak u načinu stajanja u vozu podzemne. Iz torbe je izvadila podeblju knjigu koju je sa osmijehom čitala dok se voz drmusao. Izgarala sam od želje da vidim što čita.

Da ne dužim: u pitanju su bile ‘Nijanse sive’.

Odlučih da je ne udostojim više ni jednim pogledom.

Ja bih u podzemnoj čitala poeziju, ali tanke knjižice poezije koje vučem po svojim torbama, nikada ne izvadim na vidjelo. Ljudi bi pomislili da se foliram. Nikako, ni u Londonu, potpuno da izgubim podgoričanstvo, tj prudence, kažu ovdje. A baš mi je poezija dobra literatura za podzemnu, jer poezija je tako nadzemna – zaboraviš da si prolaznik kroz carstvo pacova i bubašvaba.

Uglavnom, shvatih da je self-made zgodni dvadeset-sedmogodišnjak čista poezija za većinu čitalaca. I tako se, u tom trenu, pomirih sa tim.

Neću biti romano-snob, rekoh sebi. Nije samo autorka ‘Nijansi sive’ pojela mnogo šume.

Recimo: svi Rushdijevi romani, čak i ‘Djeca ponoći’ imaju po 100-200 stranica previše, a njegova je čudna autobiografija pisana u trećem licu pretenciozna poput Holističnog Henrija iza bijele zavjese; mnogo je para i šume ta knjiga uzela nekom interesantnijem piscu za kojeg možda nikada neću čuti.

Philip Roth – nedodirljivi – o čijem je romanu ‘Shabbath’s Theatre’ Bret Easton Ellis rekao da je ‘to poslednji veliki američki roman’, uvijek ima odlične početke knjiga, ali sa drugom polovinom kao da ne zna što bi. Zato mu je, u cjelosti, najbolje djelo novela ‘Prague Orgy’, koja nema ni stotinu stranica.

Bret Easton, takođe. Odličan početak ‘Američkog psiha’, a onda gubljenje u šumi (opet te jadne šume) brutalnosti. Zatim, genijalnih 100 stranica ‘Lunar Parka’, a onda samo ponavljanje loših strana ‘Američkog psiha’.

Franzen – 800 stranica ‘Korekcija’, od čega je mnogo njih utrošeno na mejlove i recepte. Pa onda neko kritikuje ‘žensko pismo’.

‘Gatsby’ je neprevaziđen baš zato što nema tih 100-200 stranica viška.

Zato mi ne smeta omasovljavanje pisanja, kao slobode, prije svega. Ne želim biti lit-o-snob. Često mi bolje od romana padnu blogovi i kolumne ljudi koje možda više nikada neću čitati. Čak mi ni self-published literatura ne smeta; kao ni Amazon, niti Kindle. I dalje će najljepše na svijetu ostati knjige; u konačnom plasmanu, knjige će pobijediti, barem u coolness-u, znam to.

Ali mi smeta to što – dok se pisanjem lakše nego ikada do sada može doseći osjećaj slobode – svakodnevno nestaju plaćeni poslovi koji su štitili osjećaj dostojanstva.