Home » Uncategorized » Ne okreći se, rozo srce

Ne okreći se, rozo srce

2001:
Tražeći sebe u volonterskom radu, prije skoro punih petnaest godina, zatekoh se u zapisivanju i obradi priča žena iz Sigurne ženske kuće u Podgorici. Ideja je bila da će priče jednoga dana biti objavljene u zbirci, svojevrsnom udžbeniku o krugu i primjerima porodičnog nasilja.

Priče ovih žena razarajuće su, a ja sam htjela literaturu. Literatura postavlja granicu: tik do razaranja. Pređeš li crtu, postaješ crna hronika. Piši istinu! – kažu svi – ali ugradi kočnicu.
Iz te kombinacije istina + kočnica nastala je moja priča ‘Rozo srce’. U toj se priči mlada junakinja, Dragica-Caca, freško udata i malo trudna, preispituje gdje je napravila grešku pa se odnos između muža i nje naglo promijenio. Zašto se ona osjeća loše, a voli ga i dalje, nosi njegovo dijete, zašto se jednostavno ne opusti i ne uživa, ne mora ni na posao da ide, niti da trpi okrutne šefove ili dosadne kolege? U jednom Cacinom poslijepodnevu, otkrivamo koliko je usamljena, tužna, preplašena, iznurena stalnim stanjem pripravnosti dok čeka muža da se vrati kući – a nikada se ne zna kakav će doći. A muž, kada dođe, prvo smanji ton na radiju, da prekine trenutak uživanja i radosti svoje žene u kojem on nije učestvovao, zatim je ispituje šta je korisno uradila u njegovom odsustvu, podsmijeva se njenom životu koji je upravo on prekrojio po svojoj mjeri. Podsjeti je na to da joj je on sve kupio, i tu kuhinju u kojoj stoji tako zbunjena i tupava, i kuhinjske aparate, sve aparate u stanu, pa i stan, zvučnike i muzički stub, telefon čiji račun on plaća, jer neko mora platiti njena bespotrebna čavrljanja sa sestrama i majkom, a ona, umjesto da ga dočeka kako treba, sluša glupe pjesme na radiju i pravi još gluplju rozu tortu koju on ne podnosi.

Instinktivno, tu sam negdje došla do crte i nisam je prešla – samu sam sebe uspjela napuniti srdžbom ali i strahom od muškog protagoniste. To mi je bilo dovoljno. Priča se, po mom mišljenju, završila baš kako i gdje treba: vrata ormara otškrinuta su, izvirio je kostur koji junakinju Cacu plaši i iznuruje.

‘Paa, dobra ti je priča,’ rekla je jedna od voditeljica Sigurne ženske kuće. Prilično mlaka reakcija s njene strane.
‘Nisi baš oduševljena,’ progovori uvrijeđena autorka iz mene.
‘Ma,’ voditeljica SŽK-a odučila se za iskrenost. ‘Većina žena neće ti tu priču shvatiti kao nasilje dok ne dodaš bar dva-tri šamaranja. Jer ovako, što je bilo? Ništa. Muž joj je došao s posla, smanjio radio i počeo da joj se sprda i prigovara. Na to su ti sve one davno oguglale.’

A ja baš mislila da su šamari lakši: konkretni su.

Ne sjećam se jesam li u drugoj verziji priče dodala šamaranje. Ako jesam, bilo je to protiv moje prirode koju najviše boli povrijeđivanje duha.

2016:

Ta moja Caca, lik iz priče, tek je započinjala krug oduzimanja prava na privatni prostor. Svašta joj se u međuvremenu moglo dogoditi. Ali hajde da je posjetim nakon petnaest godina. Vidim je: otišla je iz onog stana s kuhinjskim aparatima. Napokon slobodna, misli Caca. Niko ne voli žrtve, niti njihove umorne misli iz umornih mozgova, programiranih na samo jednu stvar: preživljavanje. Napokon će odmoriti od 24-časovne nametnute joj uloge žrtve. Otišla je bilo gdje, u podrum neki, s pogledom na cipele prolaznika. Gotovo je.

Ipak nije. Jer važno je i od koga je otišla. Onaj koji nije volio da ona uživa u pjesmi s radija dok ga nije bilo doma, sada je iz tog doma ne bi baš lako pustio da ode. Cacin će se mozak resetovati, da, ali na novu vrstu traume: proganjanje.

Opet nema šamaranja, nema vidljivih modrica, samo joj je taj njen muž, lik iz moje priče, ali kojem sam zaboravila ime, stalno na ramenima, kud god da mrdne osjeća mu težinu, svuda ga nosi sa sobom.

Od kada otvori oči, on je opet kontroliše time što kontroliše njen strah, ostale njene emocije, njeno vrijeme. Nikada neće shvatiti da je kontrola i ubila njenu ljubav, ugušila je. Ne može promijeniti broj telefona, dijete je treba. Može njega blokirati, ali evo ga, opet iskače s ekrana, poput stravičnog pajaca iz kutije, pod nepoznatim brojem.

Caca je ilegalno kupila suzavac i nosi ga u torbi. Nikome to ne povjerava jer nema povjerenja ni u koga, a prijateljice i sestre odavno štedi, i njih i majku, sama je otrpjela sve, a i dijete je poštedjela, ali nije svoju štitnu mogla zaštititi, ni srce, ni želudac. Od kada je napokon pokazala hrabrost, živi u podrumu i u torbi nosi suzavac, zbog čega može biti uhapšena, prebačena iz podruma u zatvor. Naravno da on ima pare i veze. A ona je opet žrtva. Žrtve niko ne voli, dosadne su im priče, aoo, pobjegla od muža u podrum i sad tamo trune, bolesna, nikakva, a on je kao progoni, ne može bez nje, a ovamo šeta stašne ribe! Mora da Caca voli tu ulogu žrtve, što se ne trgne, brate mili, ja to ne razumijem, žene danas imaju više prava nego muškarci, što mene niko ne proba da progoni, da vidi kako bi završio, kako bi ga neko prvo sačekao iza nekog ćoška, a onda u zatvor s njim, žene su danas stigle i do predsjednica država, a ne da se plaše do prodavnice da odu.

Caci takve reakcije ne pomažu, još je više srozavaju, zašto je baš ona morala tako nisko pasti, a ne pomažu ni priče o ženama koje su na čelu država, korporacija ili NATO pregovora, jer te žene ništa za nju neće uraditi. Caci trenutno najviše pomaže ilegalni suzavac u torbi, a kad bi mogla još i šoker nabaviti, muškim rodom protiv muškog roda, i to pod stare dane, a dok je bila djevojka ničega se nije plašila, ni sama kroz park da hoda noću, u mini suknji.

Želim ovu novu Cacinu priču završiti hepiendom, pa ću joj se ja lično pojaviti u životu, i reći joj da ću svjedočiti, da ću ga snimiti ili slikati dok prijeti, pa ćemo zajedno s tim dokazima na sud. Ali sud neće to pogledati, ako jednom popusti, navalilo bi se na sud previše takvih prijava praćenja i proganjanja, ima sud važnijih parnica, neke žene jednostavno nemaju sreće ili su ovce. Bivši će dobiti ukor, možda neku novčanu kaznu, ali to njemu nije problem, a Caca će dobiti utjehu ‘da će ga to proći’, ali sada već prelazim crtu literature, barem crtu za kratku priču, i tonem u kraći roman.

I žene proganjaju. Po nekim statističkim podacima, doduše iz istraživanja napravljenih u Velikoj Britaniji, čak 40% žrtava proganjanja u poslednje vrijeme su muškarci. Statistika ipak i tješi muškarce-žrtve da neće biti ubijeni. Žene-progonitelji, po istom istraživanju, služe se ucjenama preko zajedničke djece ili uništavanjem materijalnih dobara, ali rijetko prijete najgorim, što je prijetnja koja se od muških progonitelja najčešće čuje: kad-tad, kad-tad. Pa ti čekaj.

Čekaj šamaranje, to je konkretno.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s