Home » Uncategorized » The Art of Dreaming

The Art of Dreaming

Banksy- CannotBelieve_London_600.jpgZvuk predenja Singerice lijepo je išao uz pucketanje svijeća – u sjećanju, restrikcija je uvijek sa naše strane Morače. Majka u dnevnoj sobi opet šije neku suknju od otkačenog materijala, koji je možda planiran za zavjese, ili je čak rolna Ateksove lude tapete s početka ’80-tih. Predenje Singerice dobro ide i uz zvuke Animalsa i Pink Floyda sa Grundig kasetofona na baterije. ‘Kuća izlazećeg sunca’ premotava se još jedan put, pa još jedan.

Svo to vrijeme, u svojoj sobi, ja suzama natapam jastuke. Svi su ukućani znali za suze, niko nije pitao za razloge, a da su i pitali, ja im razloge ne bih mogla definisati. Znam da sam imala velike planove i snove, u tim godinama, kada još uvijek vjerujemo da smo djeca sreće, i da tu sreću treba samo povremeno, poput reflektora, prema sebi okrenuti, i – rođena je nova diva.

Pa zašto onda tolike suze?

I prije nego što se hormoni počnu meškoljiti po tijelu, u nama postoje slutnje. Sjećanja koja i jesu i nisu naša. Zbog njih čak i djeca na pragu ulaska u svijet zbrkanih emocija mogu razumjeti kako lako ‘kuća izlazećeg sunca uništi dušu sirotog mladog momka’, ili zašto je ‘kockar zadovoljan samo kada je pijan’.

U polumraku svoje sobe u Lenjinovom bulevaru, snažno sam osjećala baš sve što su osjećali velikani umjetnosti, pa još stranci.

Ipak, mislim da su suze više tekle zbog drugačije slutnje: da sam predaleko od tog svijeta, da su mi, ukoliko mnogo toga ne žrtvujem, nedostižna oruđa realizacije pretakanja osjećaja u remek-djela; oruđa poput lokacije, jezika, tržišta, šansi, ulaganja, ili sebičnih poriva. Rijetkima od nas, iz ove malene zemlje, ništa se nije činilo nedostižnim. Takvi su već od rane mladosti bili očito različiti od ostalih. Sve su podredili svojim planovima i snovima. Od početka su išli protiv glavne struje tadašnjeg vaspitanja koja nas je svakodnevno, iako gotovo neprimjetno, podsjećala da je vulgarno isticati želju za individualnim uspjehom. (Sada je, na zapadu, ta premisa trendi, što samo znači da će za nekoliko generacija tako relaksiran ego zaista postojati, čak i uz svijest o ličnim talentima.)

*

Neočekivano, u sred epidemeje sivila, u Londonu osvanu sunčano jutro. To ne može potrajati. Zato grabim prema Piccadillyju dok se jutro ne ukisjeli. Sunce najbolje pristaje Mayfairu.

I, naravno: čak i na Myafairu, gdje slavuj pjeva i u sred zime, i gdje skitnja ne mora uključivati kupovinu hrane, u rukama mi se ubrzo stvoriše dvije ružne plastične kese – moj zaštitni znak, kako tvrde ukućani.

Prolazeći pored aukcijske kuće Sotheby’s, vidim da slučajni prolaznici – ‘civili’, kako nas jednom okarakterisa neka od selebritija – bez snebivanja ulaze unutra, i ne bivaju istjerivani. Well. Usudiću se da uđem i ja, mogu se uvijek izvaditi na naglasak. ‘Sorry. Tourist.’

Zaposlenici Sotheby’s-a smiješe mi se, štoviše, pokazuju put kojim treba ići, uz stepenište pored ogromnih fotografija sa likovima Basquiata, Rothka, Richtera, Bacona, pa lijevo. Velika aukcija remek-djela savremene umjetnosti samo što nije počela. Ulazim bez aktivacije alarma. Nikada se ne zna; ja, sa pletenom kapom, u starom kaputu i sa plastičnim kesama iz Waitrose-a u rukama, možda sam kakva ekscentrična finska milijarderka. Uzimam ilustrovani vodič kroz aukciju i ne usuđujem se sjesti, mada još uvijek ima slobodnih stolica. Očekujem da me svakog trena neko kucne po ramenu i zamoli za ‘legitimaciju’. Ausweis.

Nisam znala da se na bilo koju aukciju može tek tako ušetati i biti dijelom života (ili, života-nakon-smrti) umjetnika zbog kojih sam još kao dijete plakala u sobi. Zašto mi to niko nije rekao? U Londonu su, i prije sam to primijetila, ljudi škrti u dijeljenju informacija korisnih za novajlije. Ovdje, gdje svaka je ‘privatna škola’ mnogo skupa, sve sam učila na sopstvenim primjerima i greškama.

Prije početka aukcije skenirala sam lica posjetilaca. Lijepo sređen svijet, ozbiljnih godina, izgrađenog stila. Mnogo se njih međusobno pozdravlja. Najviše je Francuza. Na desnoj strani prema izložbenom prostoru, dugački pult sa telefonima i prodajnim osobljem sa po nekoliko slušalica u rukama. Mnogo je eksponata prodato preko telefona. Arapi, zaključila sam, Arapi kupuju preko telefona, čak i ako su u Londonu. Među ‘mojom’ publikom nije ih bilo.

Da, odmah se srodih sa publikom. I sjedoh, sa srećom, i sa kesama. Povjerovah da zaista jessam ekscentrična finska bogatašica. A što ne bih bila, makar na jedan dan? Samo da ne napravim nesmotren pokret rukom. Bolje da ne ispuštam svoje kese.

Stariji čovjek pored mene neprestano je nešto pisao po vodiču za aukciju, ostavljajući pored gotovo svake fotografije, šifrirane, nečitljive tragove svojim Mont Blanc nalivperom.

Na red dođe eksponat broj 166 (Cesar 1921-1998, Personnage, procjena od 8-12000 funti). Do tada sam se već osjećala poput iskusne posjetiteljke aukcija. Čovjek pored mene diže ruku na deset hiljada funti. Neko drugi odmah ga preteče sa jedanaest hiljada. Čovjek pored mene ponovo je reagovao na dvadeset hiljada funti. Opet ga je neko pretekao sa dvadeset jednom. Čovjek do mene više se nije javljao, a Cesarova Personnage, neupadljiva, mršava statuica od pola metra visine, prodata je za 24000 funti, duplo premašivši procjenu. Previše.

‘Too much,’ prošaputah svome razočaranom susjedu, koji mi se uljudno osmijehnu i opet nešto zapisa u svoj vodič. (Možda: ‘Čudna žena pored mene došapnula da je Cesar precijenjen.’)

Odlučih da među umjetninama pronađem svoga favorita. Kada bih stvarno bila ekscentrična finska milijarderka, za šta bih se borila? Definitivno, eksponat broj 218: Banksy, b. 1974, Think Thank, grafit procijenjen na 120-180000 funti.

Finska milijarderka u meni ima dobar nos. Banksy je bio pobjednik ove aukcije. Prodat je nekome preko telefona, za skoro četiri stotine hiljada funti! Predpostavljam nekom naftnom monarhu. Ili, nekom reformatoru koji se napušio moći i ne može ga više niko sa te droge skinuti. Naš Banksy, misteriozni buntovnik, angažovan, opasan, direktan, pun prezira prema marketingu i konzumerizmu, dvostruko premašio već visoku procjenu za samo jednu od varijatni svoga grafita Think Tank.

Je li to dobra ili loša vijest?

Najvrijednije djelo nosilo je dobru poruku, kao i sva Banksijeva djela. Otišlo je u neki prebogati dom, kao i sva Banksijeva djela. Banksy nikada neće otići u neki podgorički sobičak, gdje bi se savršeno uklopio. Ni-ka-da.

Počeše da se nižu savremeni umjetnici rođeni deset godina poslije mene. Vrijeme da se napusti aukcija. Osim toga, finska bogatašica (u meni) svoju djecu iz škole uživa lično da pokupi, ne šalje neku od dadilja. To joj je gušt, njeno malo finsko ludilo.Image

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s