Home » Uncategorized » Oda Ružnoći Gradova

Oda Ružnoći Gradova

Neki putnik-bloger koji je sebi nadjenuo nadimak Kornjača ogovarao je Podgoricu u svom avgustovskom javljanju iz mog rodnog grada. Dok sam čitala njegove posprdno-ljutite utiske, istovremeno sam ga prezirala i znala da je u pravu. Kako se to Kornjača dofurao u Podgoricu baš 2. avgusta? Nije mogao naći gori datum. Pa naravno da će mu tada ona ličiti na poslednju stanicu pakla, grad bez ljudi, sa smećem prosutim iz kontejnera po užeglom asfaltu i sprženoj travi. Kao da je, ne-daj-Bože, kuga na brzinu prošla gradom, prije Kornjače.

Kornjača piše da ‘Neki gradovi svoju ružnoću i bijedu dobro nose.’ Pretpostavljam da gradovi koji svoju ružnoću i bijedu dobro nose postaju kult-mjesta, poput vječitih buntovnika što, balansirajući na rubu smrti, postaju kult-ličnosti. Ne i Podgorica. ‘Ona je samo ružna, i prazna,’ nastavlja Kornjača, ‘bez urbanog-edgy faktora.’

Priznao je da mu se utisak popravio kad je pala noć i ljudi su izmilili na ulice.

Nije me to utješilo.

Rodila sam se u Titogradu. Niko me nije pitao je li mi, baš u tom trenu, uopšte bilo do dolaska na ovaj svijet; niti imam li posebnih želja u vezi mjesta rođenja. Srećom, dobila sam neobične roditelje. Ostale okolnosti mogu se svrstati u prilično tužnu kategoriju pod nazivom ‘Moglo je i gore’. Da, moja će najranija sjećanja, strahovi i stope zauvijek biti vezani za taj grad i njegove čarobno ružne kutove.

Obilasci spomenika s dedom, na primjer, uz privatne lekcije iz istorije koje se on odlično sjećao, jer bio je njen aktivni učesnik: dok deda priča o bombardovanju, italijanskom zatvoru pored rijeke i pećinama oko Mareze, ja gledam u njegov, kao tek kupljen, uredno sklopljen crni kišobran i pitam se, uvijek to isto pitanje, zašto deda stalno nosi kišobran a kiša nikada ne pada u mom rodnom gradu? Zatim, tetka-Spasina roza popara koja je izluđivala moju baku Draginju, jer uopšte nije bila roza. Bila je to obična, bež popara, koju sam ja za baba-Draginju ‘obojila’ u rozo iz prostog razloga što sam tetka-Spasinu poparu rado jela, a baba-Draginjinu ne. Zato sam jela baba-Draginjin ‘hlebni kolač’, štogod da je bio – nikada to nisam otkrila.

Mnoge sam avguste i ja provela u Podgorici. Podgorički avgustovski dani najsporiji su dani na svijetu. Životarenje u rerni koju je neko zaboravio isključiti. Vazduh nepomičan, sunce peče bez plavetnila, praznina leluja pred očima. Pokretni ventilatori guraju se iz sobe u sobu. Dugo sjeckanje luka, paradajza i paprika, uz muziku Donne Summer, pa zar i ona mora biti Summer? Jedenje salate i sira; odlazak do Lješkopolja po još voća i povrća, i mladog sira koji nam baba-Jelena donosi u gazi; čupkanje suvih zrna grožđa, zaranjanje zuba u kokot šipka, u raspuklu smokvu s hrapavom korom; borba protiv zeleno-crnih glasnih i opakih muva, buljenje u sliku duhova koji mašu iza poluotvorenih vrata dok svi hrču, oboreni sijestom, osim mene i dede koji šeta od kuće do kapije, njišući i dalje kišobranom uz kuk, i ja napokon razumijem da kišobran je bio njegova mirnodopska puška, jer mir neće dugo trajati, znao je to. Ja ne mogu zaspati jer sam zaljubljena – nesrećno zaljubljena: osoba za kojom čeznem nije u rerni od grada, naravno, a ni Mira nije tu, na Cetinje ti je, kaže mi njena majka, a posle će kod Marine u Budvu – i pisala bih tužne pjesme o tome, ali vrelina me parališe, muve me grizu, sva vrata škripe od namjerno izazvane promaje. Uskim putem uz čvornovatu lozu biciklom se odvezem do Liske, gdje sjedim pod košćelom, dok Liska po granama drveta slaže vješalice s tek opranim košuljama njenog oca. Uveče se vratimo u prazni Titograd; nedostaje mi škola, graja, fizičko, miris trikoa, košarkaški treninzi s dječacima iz ‘Maksim Gorki’ zbog kojih se sramim svoje mršavosti, škripa krede po tabli, neiscijeđeni sunđer kojim se ponekad gađamo po učionici, lupanje dnevnikom po katedri, ‘Kadinjača! Kadinjača!’, i ostali recitali čije sam stihove zaboravljala pred roditeljski, plesne grupe u suknjicama od krep-papira, čak i Šuto koji me sačekivao ispred škole i plašio dok mu jednog dana nisam razbila zube daskom pokupljenom s ceste, i onda trčala sve od ‘Sutjeske’ do Lordovke – ali se Šuto više nikada nigdje nije pojavio. Zato – kradem tati HB cigarete, uzimam kutiju šibica, i odlazim do dvorišta ‘Sutjeske’, preskačem nisku ogradu, napravim krug oko škole koja mi se do skora činila tako velikom i novom, i sjednem na stepenik ispred malog betonskog platoa pod prozorom učionice za engleski Radojke Dapčević, gdje sam uvijek bila najsrećnija. Tamo prilično dugo plačem i pušim, uvijek se nađe neki valjan razlog za to, sve dok me ne zaboli glava. Kući me sačeka otac, pogleda me sa smješkom prepoznavanja emocije u očima, kao da se izvinjava što mi nije mogao ponuditi bolje mjesto rođenja. Naravno da je znao da mu kradem cigarete, shvatila sam to kada mi je, mnogo godina kasnije, par sati prije nego što će umrijeti od infarkta, rekao: ‘Ne moraš se kriti, znam da pušiš’. On sam je, najčešće u avgustu, pričao da bi se rado odselio na Novi Zeland; avgust je bio i kada me pratio na put u Kaliforniju, imala sam 17 godina, i rekao mi da će me Amerikanci sigurno pitati o komunizmu, da treba da im objasnim da, ako je komunizam krompir, a kapitalizam jabuka, onda mi u Jugoslaviji imamo neki kalem između krompira i jabuke – neku krombiku. ‘Potapple’, rekla sam. ‘Potapple, na engleskom.’ ‘E, bravo,’ rekao je.

Kornjača-bloger putuje po svijetu, svuda se kratko zadržava, svoje utiske izliva po mreži, a da nije obišao ničija sjećanja. Nezanimljiva mi je ta misija. Jer, ima gradova, kao što je Podgorica, koji se mogu voljeti samo zbog uspomena. Svi znamo egzotična ograničenja koja postavljaju male sredine (‘egzotična’ za one koji ludilo provincije znaju pretvoriti u umjetnost). Neke male sredine ipak mogu oduševiti svojim geografskim položajem: na moru su, ili na moćnoj planini, svježeg zraka, u podnožju sniježnih padina. Podgorica nije ništa od toga. Od nje će nekog blogera u prolazu više zainteresovati Pržno ili Plužine – naročito u avgustu. Cetinje ima impresivnu količinu istorije po metru kvadratnom; Nikšić – dugu listu velikana koji su iz njega lako pobjegli, ne osvrćući se. Sjever Crne Gore ima eko-potencijal, prekrasna izletišta, i dovoljno surovosti za snove o bjekstvu. Iz Podgorice je, uprkos njenoj ne-urbanoj, ne-edgy ružnoći, teško otići; ona nudi topli zagrljaj lijenog utočišta. Ovaj glavni grad zemljice podijeljenog identiteta, u poređenju s ostalim glavnim gradovima u regionu, opet nema ništa posebno da ponudi. Nema beogradsku istoriju avangarde pločnika nekad otvorenog grada, nakon kojega se moglo živjeti samo u Londonu, Parizu ili Njujorku. Nema zagrebački ziher-život, tajanstveni Gvozd, Kaptol i Krvavi most. Nema sarajevsku prepoznatljivu tragiku, inspiraciju za kosmičku suzu iskupljenja. Nema organizaciju Ljubljane, pjesmu i kuhinju Skoplja; čak ni podršku kakvu ima Priština. Da ne idem dalje, ni morem ni kopnom, jer konkurencija postaje sve zahtjevnija. Da, Podgorica se voli zbog sjećanja. Šta Kornjača o tome može znati? Dok ne upoznaš domaće ljude, šta zapravo možeš pisati o nekom gradu? Želiš li ostaviti još jedan zapis u moru opisa Venecije, Dubrovnika, Firence? Ili želiš ispričati priče? Tu je razlika.

Nisam voljela London dok nisam upoznala ljude koji su mi htjeli pričati svoje priče. Do tada, za mene je London bio kazna: odurna klima, ulični brojevi bez logike, naopaki saobraćaj, smrdljiva podzemna, spori autobusi, skupi stanovi osrednjeg ili lošeg kvaliteta, strah od bebisiterki, strah od nepoznatih pedofila (lakše je suočiti se s poznatim pedofilima, aka manijacima), loše verzije engleskog jezika u mojim ušima, sto-i-jedna vrsta kašlja i tjelesnog mirisa u neposrednoj blizini moje jakne koju svi neljubazno guraju jer zauzima mnogo mjesta u gradu natrpanom previše otkrivenim, odbojnim tijelima. I sve ovo još je podnošljivo u dobroj fazi grada, dok se ne zalomi prokleti snijeg, ili štrajk u javnom prijevozu, zbog čega se Londonci pretvaraju u pse iz one kapitalističke fraze o svijetu u kojem ‘pas jede psa.’ Ili Kornjača kornjaču.

Zato, posjetioci-blogeri – ne dirajte mi Podgoricu, ali ni London, ako prethodno niste uronili u živote i priče lokalnog stanovništva. O vašim usputnim destinacijama čitaocima pružite korisne informacije, ili proćaskajte sa zainteresovanima, uz pićence.

Image

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s