Home » The comforts of media » London: Kazuo i ja (hrvatski)

London: Kazuo i ja (hrvatski)

O ‘studiranju’ kreativnog pisanja svatko ima svoje mišljenje, i svi su u pravu. Jedna je činjenica ipak nepobitna: samo na takvom studiju mogla sam, u ovom uzburkanom Londonariumu, sresti sebi srodnu vrstu – amfibiju, razred: vodozemci sa čudnim porivom da pišu literarnu fikciju nakon što završe ‘pravi’ posao, onaj za koji ih netko plaća, ali za kojim im srce ne kuca.

Moje amfibije uglavnom pripadaju gradskom krugu koji izbjegava okupljanja izreklamiranih zvijezda. Oni vole samozatajna događanja o kojima se poslije, uz pint-of-pivo, može diskutirati je li vrijedilo. Jesu li dobili zlatni grumen mudrosti da ga strpaju u džep za biti-ili-ne-biti trenutak?

Preko te grupe ugurala sam se na već popunjeni razgovor u Bloomsburyju sa Kazuom Ishigurom, organiziran u okviru susreta sa dobitnicima Man Booker nagrade za književnost.

Kazuo Ishiguro jedan je od onih srećnika čijem su pisanju kritičari već od njegovog prvog romana pristupili dobronamjerno – i te svoje dobre namjere sa zadovoljstvom potvrdili – a čije su knjige prevođene, kupovane i čitane po cijeloj planeti , pa pretvorene u filmove što su punili kino dvorane i pobirali nagrade: ‘Ostaci dana’, recimo; i noviji ‘Nikad me ne ostavljaj’.

Kasnije sam otkrila zašto je on simpatičan i mojim vodozemcima: dok bez ikakve gestikulacije govori o sebi i svojim knjigama, Mr. Ish (sufiks za neodređenost u engleskom jeziku, a.k.a. Ishigurov omiljeni nadimak) ostaje elegantno nenametljiv kao i kada piše. ‘Nevidljivog autora’ prosječna publika može mnogo duže podnijeti. ‘Nevidljivi autor’ svoje slušatelje, baš kao ni svoje čitatelje, ne napada punokrvnom osobnošću – za razliku od Hilary Mantel ili Howarda Jacobsona (da se zadržim na Bookerovcima). Istim je nenapornim, distanciranim tonom Mr. Ish pobrojao i greške u svojim knjigama, dodavši da ipak ništa ne bi mijenjao za neka nova izdanja jer – tako je razmišljao i pisao u to vrijeme. I on je studirao kreativno pisanje, na East Anglia univerzitetu, davno još, kaže, kada se na to gledalo kao na pomodni uvoz, pokušaj imitacije američke ‘Radionice pisaca’ sa univerziteta u Iowi.

Ish my dish,’ komentirala je Harumi, moja rođena Londonka japanskih korijena. ‘Kazuo je prava banana.’

Bacih pogled na njenu čašu sa pićem. ‘Jesi li sigurna da ti je unutra samo tonik?’ upitah.

‘Nije to ništa uvrijedljivo,’ rekla je. ‘I ja sam banana. Oboje smo izvana Orijentalci, to jest žuti, a iznutra ne sasvim bijeli, ali nešto između.’

Ishiguro, rođeni Japanac, i autor jednog od najbritanskijih romana svih vremena (‘Ostaci dana’), Haruminu je opasku potvrdio i u tijeku kratkog razgovora za koji sam se izborila iznenađujući sebe, ali i gosta večeri, količinom odlučnosti kojom se ustrijemih prema iznenada upražnjenoj stolici pored njega.

I dalje pribran, jednostavan poput svog crnog odijela, naizgled nije mario što mu ni knjigu nisam donijela na potpis.

Rođen 1954. u Japanu, Mr. Ish u Englesku je stigao kao petogodišnjak.

‘Otac je majku i mene doveo ovdje, navodno zbog posla. Radio je za Oceanografski zavod. Samo na dvije godine, obećao nam je, koliko bude trajalo ispitivanje voda Sjevernog mora. Onda je produžio na još dvije, pa još dvije . . . Živjeli smo u Guildfordu, nikada potpuno ne uranjajući u engleski mentalitet i način života. Ostali smo promatrači, iako se, kao obitelj, više nismo vratili u Japan. Svo to vrijeme moj otac, oceanograf, nijedanput nije otišao niti blizu oceanu. To mi je uvijek bilo sumnjivo. Često sam ga htio pitati o tom njegovom čudnom poslu oceanografa bez oceana. Ipak, nisam ga pitao.’

Čini se da su baš takvi ljudi, oni koji se u pravi tren ne usude postaviti pravo pitanje, glavni likovi njegova dva najpoznatija romana: Stevens, batler u ‘Ostacima dana’, i Kathy, pripovjedačica-klon u ‘Nikad me ne ostavljaj’.

‘Da, doista, sada kada to čujem, zvuči kao dobro opažanje. Ipak, nije to bila moja namjera. Svaki roman počinjem kreiranjem likova koji mi se na neki način jave: možda sam ih negdje sreo, ili posudio od samoga sebe iz rada na prethodnoj knjizi. Nakon što svakom liku dam biografiju i glas, organiziram svojevrsnu audiciju za naratora. O tome tko dobije glavnu ulogu, ovise stil, put i tema knjige.’

Oko teme nisam htjela nagađati. ‘Postoji li neka velika tema kojom ste zaokupljeni?’ pitala sam, vjerujući da bi, ako postoji, to bila obrada svojevrsne hipnoze zatvorenih društava koja polagano umrtvljuju svoje pripadnike. I opet bih pogriješila. Odgovor je bio mnogo intimniji.

‘Zaokupljen sam težnjom, svojstvenom samo ljudskim bićima, da damo određenu dozu dostojanstva i smisla onome u čemu smo dobri. Ne mora to biti umjetnost. Stevens je bio dobar batler, Kathy dobra njegovateljica. Oboje su bili ponosni na to, pronašli u tome smisao svog postojanja. Zaokupljen sam i individualnom i kolektivnom memorijom; borbom pojedinaca, ali i cijelih država, da kontroliraju sjećanja.’

‘Hoćete li se u nekoj od sljedećih knjiga, barem sjećanjem, vratiti Japanu?’

‘Nisam vam ja nikakav ekspert za Japan,’ rekao je pisac. ‘Moj je japanski jezik u biti neprikladan, zastario, jer to je jezik moje majke iz doba kada žene, na primjer, nisu koristile zamjenicu ‘ja’. Taj se jezik ‘čuje’ ispod mojeg pisanja na engleskom, i zato je možda čitaocima moj stil interesantan, umirujući. A Japan koji poznam tek je sjećanje na rano djetinjstvo, sačuvano u mojim prvim pričama i romanima.’

Kazuo Ishiguro trenutno piše još jedan scenario. ‘Distopijski,’ kratko ga je opisao.

Scenarije piše kao i romane, prateći konfrontacije likova koji su prošli audiciju kod pisca. ‘Ponekad,’ kaže, ‘priča teče tako dobro da je ne prekidam od početka do kraja i to bude moja prva ruka. Onda se još dva ili tri puta vratim na materijal dok sve ne uglačam, ali ako su likovi dobri, radnja se ne mijenja.’

Nakon ‘Najtužnije muzike na svijetu’ i ‘Bijele kontese’, bit će to njegov treći scenario. Bio je pomalo skeptičan hoće li ovaj zaživjeti.

‘U svijetu filma nikada ne možete biti posve sigurni, jer film ovisi o mnogo kreatorskih ega. Scenarija za filmove po mojim romanima ‘Ostaci dana’ i ‘Nikad me ne napuštaj’ na koncu nisam pisao ja, a spomenut sam kao ‘izvršni producent’. Ni dan-danas ne znam što je uopće posao ‘izvršnog producenta’. Uprkos svemu, vjerujem da je budućnost literature u suradnji sa filmom, sa pravljenjem ozbiljnih filmova što je sada trend u Americi. Također,  dovršavam i novi roman. Početkom sljedeće godine bit će u štampi.’

Izrekao je to sa sjajem u očima, tipičnim za obrtnika ponosnog na svoje umijeće da uvijek iznova daje smisao onome u čemu je dobar.

ImageU znak pozdrava, kratko, bez riječi, naklonismo glave.

Ako je on ‘banana’, koja li sam ja metafora: izvana bjelkasta, iznutra po potrebi – ovoga puta žućkasta?

Na pamet mi pada samo – cigareta… Baš i nije nešto.

Audicija za metafore otvorena do daljnjeg.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s