Home » Zapisi za 'naše' » Bowie moment (Monte lingo)

Bowie moment (Monte lingo)

‘I, koji je tvoj Bowie momenat?’ pita me Anne L, moja Parižanka u Londonu.

Anne i ja stojimo ispred visokih, duplihImage, drvenih i zatvorenih vrata Victoria & Albert muzeja, koji u poslednje dvije godine ima najinteresantnije izložbe – one što se svojim postavkama i eksponatima probiju pravo do srca i duše.

Vrata se otvaraju u 10:00, a red za retrospektivu Bowiejeve karijere već je pola kilometra dugačak.

Volim sa mojom Parižankom posjećivati ove masovno popularne izložbe. Ne poznajem mnogo ‘naših’ u Londonu, a ovi koje znam zauzeti su, ili često odsutni iz Londona. Ali moja Parižanka kao da je ‘naša’. Kuži prećutni sporazum da se u svakom redu baš i ne mora poslušno stajati. Kada se vrata otvore, nas dvije ćemo, naravno, prve ući, ni na sekund ne prekidajući ćaskanje i smijeh zbog upitnih pogleda, dignutih obrva ili glasnih uzdaha ostalih posjetilaca, uredno poređanih iza nas.

Volim i što je moja Parižanka često mrzovoljna, što o svemu ima jasno definisano mišljenje (‘naša’ je, kažem vam), i, konačno, što podrazumijeva da ja moram imati svoj Bowie momenat.

I imam ga.

Moj Bowie momenat dogodio se osamdeset-druge godine, u stanu na Bulevaru, gdje sam dobila svoj prvi prostor: svoju prvu – samo moju – sobu. Par godina nakon dobijanja sobe, izborila sam se i za dobijanje malog Philips TV-a u sobi, onoga sa kracima antene u obliku slova V. Možda je TV bio čak i marke Hitachi koja se tada tek probijala; otac je bio lud za novitetima. Uglavnom, jedna od prvih stvari koje sam na tom TV-u odgledala bio je spot za pjesmu ‘Ashes to Ashes’ Davida Bowiea. Zanijemila sam, upijajući tehno-bajku tog spota, dok mi se u stomaku i u grudima dizala oluja spoznaje, sreće i tuge. Mislim da sam u tom trenutku narasla, barem centimetar i po. Wooosh. Uz laganu vrtoglavicu, sjela sam na svoj krevet. Pomislila sam: ‘U ovom svijetu sve se može izraziti, samo treba ostati vjeran sebi.’ Ljudi će te razumjeti. Ne svi ljudi istovremeno, ali barem neki ljudi – povremeno.

To je bio moj Bowie momenat: shvatanje važnosti posjedovanja sopstvenog prostora, izražavanja sopstvenih osjećaja.

*

Jedan od slogana napisanih neonskom farbom po zidovima Victoria & Albert muzeja kaže nam da: David Jones nije David Bowie.

Hvala vam, dragi moji, ali meni to ne morate objašnjavati. David Jones fini je gospodin, rođen 8. januara 1947. Sada vodi miran život u New Yorku, sa svojom prelijepom Iman; David Jones neće doći na retrospektivu Davida Bowiea, a i zašto bi? Zbog tog Bowiea u sebi, David Jones svojedobno je pobjegao u Berlin, na odvikavanje od droge. I dobro je učinio: izliječio je Bowiea, odnosno, uspavao je Ziggyja Stardusta. (Mada, Ziggy nije bio nimalo naivan: već 1972. Ziggy je svom kreatoru Bowieu zaradio više od pola miliona funti!)

Kasnije, zahvaljujući berlinskim godinama, Bowie se izliječio od ovisnosti, stvorio novi alter ego: tankog bijelog vojvodu sa kravatom, u odijelu sa naramenicama; iz sebe je, inspirisan njemačkim ekspresionistima, izbacio odličan album, ‘Heroes’, i odradio svjetsku turneju.

Na izložbi izbrojah ukupno dvije pripadnice mnogo mlađe generacije – mislim na generaciju onih koji će uskoro navršiti dvadeset godina. Njihovi vršnjaci ne znaju mnogo o Bowieu. Za njih, David Bowie nije kralj umjetničkih transformacija. Oni imaju svoju kraljicu transformacija. Ne, ne mislim čak ni na Madonnu. Na žalost, njihova velika transformatorka je – Lady Gaga.

Nema veze. Svako doba ima svoje tabue i neispitane horizonte. Bowiev Major Tom, ranjivi austronaut sa sumnjom u sopstvenu misiju, koji na kraju puta priznaje: ‘Da, Zemlja je plava planeta, i to je sve što vam mogu potvrditi,’ današnjem mladom uhu zaista može zazvučati poput čikice što na samrtnoj postelji razočarano rezimira svoj promašeni život. Savremena armija mladih kao da je svjesno nespremna za trenutke bespomoćnog razočarenja ljudi u sopstvene misije. Kako to da mi nismo nikada bili nespremni za takvo što, ni kada smo bili tek na pragu mladosti?

Meni će Major Tom zauvijek biti sinonim za Davidov duboko nostalgični glas. Oh, Davidov glas! Možda nije u rangu najboljih vokala svih vremena, ali to je glas-instrument, glas-glumac, glas-narator, koji kao da poručuje da sve što živimo već pripada prošlosti, da prošlost je jača od sadašnjosti i budućnosti, htjeli mi to priznati ili ne, ali o njoj je uvijek ljepše pisati, i pjevati (naročito ako imaš taj predivni glas, glaziran slojem prirodne nostalgije).

Možda je taj glas krivac što meni ove savremene ‘transformacije’ izgledaju isforsirano, zvuče bezosjećajno. Iza njih stoje čitave armije asistenata, producenata, menadžera i konsultanata – ali srce kao da se izgubilo. Kada se izgubi srce, gubi se i poruka. Dobro, poruke i ne mora uvijek biti; naročito danas – poruke su postale kratkotrajne, zamjenjive. Ali srce, suština stvari, mora postojati u umjetnosti.

Retrospektivna izložba Davida Bowiea u V&A muzeju savršeno je postavljena: veoma inteligentno, a, opet, iskreno. Međutim, opis postavke izlišan je, jer ne bi mnogo toga dočarao. Jedan ću detalj, meni dobrodošao, ipak podijeliti: ako posjetiocima dosadi šetnja kroz prostorije i memorabilije, mogu se odmarati, koliko god hoće, sjedeći na širokom podijumu sa mekoćom sofe, ispred dva zida pretvorena u džinovske ekrane (8×10 metara, otprilike) sa kojih se non-stop prikazuje dvadesetak pjesama sa Bowiejevog koncerta iz 1983. godine. Koncerta koji je, uzgred da kažem, bio ‘Bowie moment’ moje Parižanke, Anne.

Postavka u V&A muzeju savršena je iz razloga što gađa pravo u centar; naime, izaziva cijelu oluju emocija (opet oluja, kao onda, osamdeset-druge, u mojoj prvoj sobi), ilustrujući Bowiev angažman u borbama, opsesijama i pokretima vremena u kojima je stvarao. Bowie nije samo veoma dugo prisutan u umjetnosti; on je veoma dugo i aktivno – komentatorski, vampirski, buntovno ili trendseterski – prisutan u umjetnosti. Zar može biti drugačije? Zar dugovječnost nije opravdana samo onda kada je aktivna?

Dodir sa temama trenutka Bowie nije izgubio ni danas, kada se, glasom iznad svakog zaborava, u songu, svedenom i nenametljivom poput japanske bonsai bašte, pita: ‘Gdje smo sada?’, nakon svih tih supstanci, eksperimenata, ratova, lutanja, ljubavi – gdje smo sada? Opet samo u nečijem sjećanju, ako smo i te sreće. Ili, još i više je Bowie narator trenutka u pjesmi ‘The Stars (Are Out Tonight)’ – muzički manje prijemčivoj jednom eskapističkom uhu  – ali sa veoma trendy pričom – gdje se sredovječni bračni par ‘normalnih, običnih’ ljudi pokušava sakriti od proždrljivog interesovanja selebritija. Poznati i slavni toliko su se nakotili da je sredovječni bračni par ‘civila’ senzacija koju treba uništiti. Barem iz zavisti.

‘Bowie je karakterni glumac’, uvjerava nas još jedan citat sa zida izložbe. ‘On je, isto kao i nadrealsit Marcel Duchamp, došao do spoznaje da se predstava može izvoditi činom neizvođenja. U ovom svijetu natopljenom slavnim ličnostima, lik koji je napustio pozornicu na njoj, zparavo, zauvijek ostaje.’

Samo ako je u svijetu performansa ostavio dubok trag.

Advertisements

One thought on “Bowie moment (Monte lingo)

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s